Gottfried Wilhelm Leibniz (racionalizam)

Gottfried Wilhelm, njemački filozof, matematičar, fizičar i diplomat (Leipzig, 1. VI. 1646 – Hannover, 14. XI. 1716). Studirao u Leipzigu i Jeni, a doktorirao u Altdorfu 1664. Od 1667. do 1676. bio je u službi biskupa elektora u Mainzu; zbog diplomatskih poslova svojega poslodavca boravio 1672–76. u Parizu, gdje je stekao veći broj uglednih poznanika među učenjacima i filozofima (A. Arnauld, N. Malebranche, C. Huygens). U to je doba izumio novi tip stroja za računanje; na osnovi različitih otkrića, planova i radova iz fizike, matematike i logike bio je 1673. izabran za člana Royal Society u Londonu (članom Francuske akademije postao je tek 1700). Vrativši se iz Pariza – nakon posjeta B. de Spinozi – Leibniz je prešao u službu hannoverskoga nadvojvode J.-F. od Braunschweig-Lüneburga. U službi hannoverske dinastije bio je punih 40 godina. Kao dvorski savjetnik i upravitelj dvorske knjižnice putovao je u Beč i Rim (radio je na ujedinjenju katolika s protestantima); godine 1700. njegovim je nastojanjem osnovana Berlinska akademija znanosti, a on je izabran za njezina prvoga predsjednika. I Sanktpeterburška akademija, djelo Petra Velikoga, osnovana je na Leibnizov nagovor. Čovjek izvanredne inteligencije, golema znanja i mnogostranih interesa, Leibniz je dao svoj doprinos mnogim znanostima, ne samo filozofiji i matematici nego i fizici, tehnici, pravu, političkoj teoriji, pedagogiji, povijesti, jezikoslovlju.

– osnivač Berlinske akademije i njen prvi predsjednik

– jedan od posljednjih polihistoričara _ bavio se pravom, diplomacijom, psihologijom,

matematikom(utemeljio je višu matematiku neovisno o Newtonu), preteča je suvremene matematičke (simboličke) logike…

– zagovarao je ideje ujedinjenja Europe i Crkava

– problem supstancija: svijet se sastoji od beskrajna mnoštva duhovnih atoma:

monada; one su čista aktivnost, samodjelatnost

– monade su središta sila: imaju moć predočavanja (percepcije) i moć požude

(uvjetuje prijelaz jedne percepcije drugoj)

– otklanja protežnost kao bit stvari i na njeno mjesto stavlja kretanje, neprekidnu

promjenu i vrijeme kao dimenziju te biti

– mikrokozam je ogledalo makrokozma

– svaka monada predočuje čitav jedan svijet

– hijerarhija je monada piramida: najniže su “gole” monade koje imaju nejasnu

predodžbu svijeta a najviše monade: “duše” imaju samosvijest, predočuju jasno

– svaka je monada samostalna, zatvorena u sebe, nije moguć utjecaj monada jedne na drugu, one su čiste aktivnosti, utjecaj menu njima je moguć jedino posredstvom Boga

– razlikuje istine uma i istine iskustva, sva naša rasunivanja temelje se na dva načela:

načelu proturječnosti i na načelu dovoljnoga razloga

– spoznaja nužnih i vječnih istina nas razlikuje od životinja, uzdiže nas do spoznaje nas samih i Boga, u nama je umna duša ili duh, Leibniz je racionalist

– prirodno stanje odlikuje nejednakost, borbe menu ljudima

Thomas Hobbes (empirizam)

– središte interesa: problemi čovjeka i društva

– država je rezultat društvenog ugovora (a ne božanska tvorevina)

– prema tjelesnim i duhovnim sposobnostima ljudi su približno jednaki; nagon za

samoodržanjem uvjetuje nestabilne uvjete za život ljudi _ homo homini lupus

(čovjek je čovjeku vuk), zbog tog je život surov, gubi se poduzetnost i radinost

– strah o smrti čini ljude sklonima miru te se oni odriču prirodnog prava društvenim

ugovorom(prevladaju dr. pravo)

– država = mnoštvo razumom ujedinjeno u jednu ličnost ; ima apsolutnu vlast, ugovor

je neopoziv

– filozofija je racionalna spoznaja (računanje) posljedica iz uzroka i obratno uzroka iz

posljedica

– predmet filozofije je prirodno tijelo, država, čovjek

John Locke (empirizam)

John, engleski filozof (Wrington kraj Bristola, 29. VIII. 1632 – Oates, grofovija Essex, 28. X. 1704). Podrijetlom iz tradicionalno obrtničke obitelji sitnih zemljoposjednika. Otac mu je postigao karijeru javnoga bilježnika i ugled istaknuta vigovca, te odgojio sina u duhu parlamentarizma i liberalizma. U Oxfordu je Locke studirao filozofiju, prirodne znanosti i medicinu. Radio je kao nastavnik grčkog jezika, retorike i moralne filozofije, kraće vrijeme bio u diplomaciji, a zatim služio kod vodećega vigovskog političara baruna Ashleyja (poslije lord Shaftesbury), kao njegov osobni tajnik. God. 1675–79. boravio je u Francuskoj. Kao vigovac, morao se 1683. pred naletom reakcije skloniti u Nizozemsku, odakle se s kraljem Vilimom III. Oranskim vratio 1688., u doba tzv. Slavne revolucije. Ostatak života posvetio se teorijskoj djelatnosti, obavljajući usput lakše sinekurne dužnosti. – U središtu je Lockeova filozofskog zanimanja problem spoznaje. Svojim glavnim djelom Ogled o ljudskom razumu (An Essay Concerning Human Understanding, 1690), u kojem podrobno istražuje »podrijetlo, sigurnost i doseg ljudske spoznaje, zajedno s temeljima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja i pristajanja«, udario je temelje spoznajnoj teoriji empirizma. Prema njegovoj koncepciji, u ljudskom duhu nema nikakvih prirođenih ideja ni principa, ni teorijskih ni praktičnih. Duša je po prirodi tabula rasa, neispisana prazna ploča. Sve ideje kojima razum operira potječu iz iskustva. U intelektu nema ničega što prije nije bilo u osjetilu (»Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu«).

– otac prosvjetiteljstva

– utemeljitelj spoznajne teorije (gnoseologije) kao filozofske discipline

– nije prvi no prvi se tim bavi kao središnjim pitanjem

– ne postoje uronene spoznaje; naš duh je prvotno tabula rasa-prazan bijeli papir bez

sadržaja _ sva spoznaja potječe iz iskustva a ono je dvovrsno:

1. a) izvanjsko – osjetilno iskustvo (izvor su predmeti osjeta)
2. b) unutarnje iskustvo – refleksija (izvor su radnje našeg duha)

– utemeljitelj je empirizma(izvor spoznaje je iskustvo) i njegov najznačajniji

predstavnik

– prvotna svojstva: neodvojiva su od tijela neovisno o njegovu stanju i

veličini(čvrstoća, protežnost, oblik, pokretljivost, mirovanje)

– drugotna svojstva: nisu u predmetima već su sile koje u nama proizvode razne

osjete(boje, mirisi, zvukovi, okusi…) _ ideje tih svojstava dobivamo osjetilima(takve

ideje su subjektivne slike)

– tri stupnja spoznaje:

1. a) intuitivna – sastoji se u neposrednom opažanju, slaganju/neslaganju dviju ideja,

najviša je i najjasnija

1. b) demonstrativna – otkriva slaganje/neslaganje posredovanjem drugih

ideja(zaključivanjem, dokazivanjem)

1. c) senzitivna – osjetna, smatra se spoznajom samo u širem smislu

– Locke vjeruje da naš um nije sposoban spoznati sve tajne svemira ali je sasvim

dovoljan da spoznamo sve što nam treba za sretan i moralan život

– prirodno stanje odlikuje jednakost menu ljudima, ljudi su jednaki, ne smiju si

nanositi štetu

– država mora potvrditi prirodno stanje: jamčiti život, slobodu, i vlasništvo.

– zagovara podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i federativnu

– narod je trajno suveren

– Locke opravdava pravo na revoluciju, narod ima pravo oduzeti vlast vladaru koji ne

poštuje prirodno pravo

– svjesno odvraća filozofiju od velikih zadataka za koje smatra da im nije dorasla

George Berkley (nominalist)

– teolog i svećenik

– poriče postojanje materije; tjelesne supstance

– gledište mu je čisto nominalističko

– Lockeov sljedbenik i kritičar

– empirizam doveo do subjektivnog idealizma

– predmet spoznaje su ideje(a one su svi naši doživljaje _ dobivene radnjama duha,

pamćenjem, maštom…)

– stvari su samo kompleksi osjeta _ postoje samo ako su opažene!

– uz ideje postoji duh koji ih doživljava; one ne postoje izvan duha

– vodi u solipsizam(postoji samo Ja sa svojim doživljajima i ništa više) _ izbjegava ga

time što kaže da je Bog izvor osjeta

David Hume (empirist)

– radikalno proveo empirizam i doveo ga do skepticizma

– odriče svaku mogućnost spoznaje; bilo tjelesne bilo duhovne supstancije

– kritički postavlja problem vrijednosti spoznaje, predmete ljudskog uma dijeli na

odnose ideja i činjenica; ideje spoznajemo intuitivno ili demonstrativno a činjenice ne tako sigurno.

– postoji načelo uzročnosti menu činjenicama: veza izmenu činjenica: jedna je uzrok a  druga posljedica, oni su različiti te ne možemo iz uzroka izvesti posljedicu

– asocijacija doživljaja: običaj ili navika da očekujemo onakav slijed stvari kakav smo

već doživjeli, doživljavamo vremenski slijed pojava ali ne doživljavamo način niti

nužnost slijeda

– stav mu je agnostički i skeptički: nije moguća objektivno nužna spoznaja

– utjecao na pozitivizam i pragmatizam, utjecaj na I. Kanta

– razum nije dorastao da nam bude vodič u životu, pouzdaniji su vodiči vjera i navika

– treba se držati iskustva