Uspomena. Imenica ženskog roda. U jednini, a krije mnoštvo sjećanja iza sebe. I dok se nekih lijepo prisjetiti, zbog nekih nam u grlu zapne knedla, a u oku suza. Ali sva ona su nas nečemu podučila, i sva se sjećanja mogu svrstati u jednu, istu kategoriju, bila lijepa ili ružna. To su ona sjećanja koja će nam nedostajati.

Poprilično sam sentimentalna osoba. Ne mogu reći da sam dovoljno neobazriva po pitanju, nekih, možda nebitnih, osoba ili događaja. Velika većina svega za što se moji bližnji ne bi lako vezali, u meni izaziva neku vrstu žaljenja, iako su neke osobe još uvijek tu, pored mene. Možda zato što ne volim promjene, a uskoro dolazi ona velika, jedna od najvažnijih u životu – odlazak na fakultet. Napuštanje srednje škole, sredine u kojoj živim i rutine koju vodim. Moja najživlja uspomena je najživlja jer glumci njenog četvrtog čina još uvijek glume na kazališnim daskama moje mladosti. Njeni glumci su osobe koje znam četiri ili trinaest godina, ili pak cijeli život, a njeno kazalište su hodnici srednje škole, stolovi u obližnjim kafićima i za blagdane pune ulice našeg malog grada. I to ću sve napustiti za manje od godinu dana.

Svaki nekontrolirani smijeh u učionici od kojeg bi nas sve zabolio trbuh ili svaki tajac u strahu od loše ocjene koja bi mogla biti upisana u našu stranicu dnevnika – svejedno je, sve će se jednom zvati prošlost, ako se tako ne zove već sad. Ali će nam nedostajati. I onaj iznenadni ushit kad čujemo da imamo slobodan sat, a u omiljenom kafiću vas dočekuje vesela atmosfera i ona omiljena topla kava… I pjesme zbog kojih se isključite iz priče koja vas okružuje. Ma možda će mi faliti i ona, zasad četiri neopravdana, prepirke s razrednicom i lekcije profesora koje nisu bile upisane u plan i program, nego su objašnjene kao bukvice za naše ponašanje. Sve nenapisane zadaće i ono svako ‘ma ima vremena’, sve dok vremena više nema. I da, naravno da se veselim svemu što me čeka, ali sam u isto vrijeme i ushićena i uplašena. U isto vrijeme ću biti bliža i dalja samoj sebi; napuštam dosta toga na što sam na neki način bila primorana, a nije me zanimalo, ali odlazim ondje gdje me jedva ima. A u životu je tako, uvijek postoji novo „ALI“ iza svakog starog. No, sve se događa s razlogom. Čvrsto vjerujem u to i, iskreno, ne vidim razlog zašto ne bismo svi. Kako kaže ona jedna pjesma: „Ti više ne igraš onaj mali igrokaz, danas valjda, vrijedimo više od tog“… Tako će možda biti i s nama. Zapravo, ne možda, nego sigurno. Jer ako išta znam, to je da svakim danom vrijedimo sve više, i više. I nadam se da sam vama, maturantima i profesorima, prenijela makar i onaj najlakši atom žaljenja za ove tri ili četiri godine, jer koliko god da sam previše sentimentalna, mislim da uistinu imamo za čime žaliti.

Ali život ide dalje. Jer vrijeme teče, ono ne čeka nas, kao što ne bismo ni mi trebali njega. Ono trči u beskonačnost i ostavlja iza sebe samo siluete glumaca iz igrokaza sa kazališnih dasaka naših života, a mi mirno sjedimo u svojim klupama, gledajući u prazno kao da oko nas nema nikog, a s nama zapravo diše još trinaest osoba. Tako se odvrte četiri godine i – kraj.

Ali vratite se. To vam ne moram niti govoriti. Mi sve ovo nećemo napustiti, nego uvijek iznova napuštati. Vraćat ćemo se, pa čak i ako ne budemo htjeli ili ne budemo mogli, naći ćemo način. Vrijeme nas možda ne čeka, ali ona, u Sportu, Grandu ili Mammalsu, već spomenuta topla kava čeka, vrišteći tišinama čežnje za svojim starim gostima.

Lucija Burić, IV-1